Metalni silicij obično se klasificira prema sadržaju triju glavnih nečistoća: željeza, aluminija i kalcija. Na temelju sadržaja ova tri elementa, metalni silicij se može klasificirati u različite stupnjeve kao što su 553, 441, 411, 421, 3303, 3305, 2202, 2502, 1501 i 1101.
Industrijski se metalni silicij obično proizvodi redukcijom silicijevog dioksida ugljikom u električnoj peći. Jednadžba kemijske reakcije je: SiO2 + 2C → Si + 2CO. Tako dobiveni silicij ima čistoću 97-98% i naziva se metalni silicij. Nakon taljenja i rekristalizacije, nečistoće se uklanjaju kiselinom kako bi se dobio metalni silicij čistoće 99,7-99,8%.
Metalni silicij uglavnom se sastoji od silicija i stoga ima slična svojstva siliciju. Silicij postoji u dva alotropa: amorfni silicij i kristalni silicij. Amorfni silicij je sivkasto-crni prah, koji je zapravo vrsta mikrokristala. Kristalni silicij ima kristalnu strukturu i poluvodička svojstva dijamanta, s talištem od 1410 stupnjeva, vrelištem od 2355 stupnjeva, Mohsovom tvrdoćom od 7 i krt je. Amorfni silicij je kemijski reaktivan i burno gori u kisiku. Reagira s nemetalima kao što su halogeni, dušik i ugljik na visokim temperaturama, kao i s metalima kao što su magnezij, kalcij i željezo da bi se formirali silicidi. Amorfni silicij gotovo je netopljiv u svim anorganskim i organskim kiselinama, uključujući fluorovodičnu kiselinu, ali je topiv u mješavini dušične kiseline i fluorovodične kiseline. Koncentrirana otopina natrijevog hidroksida može otopiti amorfni silicij, oslobađajući plin vodik. Kristalni silicij je relativno inertan; čak i pri visokim temperaturama ne spaja se s kisikom. Također je netopljiv ni u jednoj anorganskoj ili organskoj kiselini, ali je topiv u mješavini dušične kiseline i fluorovodične kiseline, kao i u koncentriranoj otopini natrijevog hidroksida.
