Taljenje nisko{0}}ferolegura pomoću lonaca započelo je oko 1860. godine. Kasnije je razvijeno taljenje feromangana i ferosilicija s manje od 12% sadržaja silicija pomoću visokih peći. Između 1890. i 1910. u Francuskoj je započela proizvodnja ferolegura pomoću elektrolučnih peći. H. Moissan provodio je sustavne pokuse na elementima koje je teško{8}}-reducirati pomoću elektrolučnih peći, a PLTH Roult to je primijenio na industrijsku proizvodnju. U to su se vrijeme koks i drveni ugljen koristili kao redukcijski agensi za redukciju relevantnih ruda, a proizvodi su uglavnom bili s visokim-ugljikom.
Nakon 1920., kako bi se zadovoljile potrebe razvoja visoko-kvalitetnog čelika i nehrđajućeg čelika, započela je nova faza proizvodnje ferolegura s niskim-ugljikom. S jedne strane, na temelju aluminotermijskog procesa koji je predložio K. Goldschmidt 1898., razvijeno je taljenje nekih feroslitina bez ugljika i čistih metala pomoću aluminotermijskog procesa; s druge strane, razvijena je metoda rafiniranja desilikacijom za oksidaciju legura-koje sadrže silicij u električnoj peći. Zbog visokih proizvodnih troškova aluminotermičkog procesa, metoda rafiniranja desilikacijom bila je sve više korištena. Čak i danas, srednje{10}}ugljik, nisko{11}}ugljik i ultra-nisko-ugljik ferokrom, srednje-ugljik i nisko{15}}ugljik feromangan te metalni mangan uglavnom se rafiniraju ovom metodom. Metoda vrućeg-miješanja za rafiniranje ferokroma uključuje miješanje tekuće rude i taline vapna sa silicij-legurom kroma vrućim miješanjem kako bi se ubrzala reakcija; ovo je daljnji razvoj metode rafiniranja desilikacijom. Osim toga, elektroliza se koristi za proizvodnju čistih aditiva za legiranje (kao što je metalni mangan), a vakuumska dekarburizacija koristi se za proizvodnju ultra-nisko-ugljičnog ferokroma s iznimno niskim sadržajem ugljika. Posljednjih godina razvijene su i metode za rafiniranje ferokroma i feromangana puhanjem čistog kisika.
